Kada je ban Ugren, silan i bogat, vladao okolinom današnjeg Nikšića, odluči da podigne grad pored gornjeg toka rijeke Zete. Sakupi radnike i pripravi sve što je potrebno za zidanje. Uoči onog dana kada je trebalo početi kopati temelje gradu, u snu mu se javi žena sva u zlatu i reče: „Ako misliš da ti se održi temelj gradu, da grad sagradiš i da se on po tvojem imenu zove, neka radnik koji prvi počne kopati temelj sjutra ujutru prije sunca udari tri puta trnokopom u zemlju i tri puta kaže: „Pomozi, Bože, Ugrenu i Ugrenovu koljenu!“ Tako će grad vječno pripadati tvojem koljenu i tvoje ime nositi!“ Ban Ugren učini sve onako kako mu se prisnilo, povede sa sobom svojeg najstarijeg slugu Nikšu, zapovijedi mu da udari tri puta trnokopom i da kaže: „Pomozi, Bože, Ugrenu i Ugrenovu koljenu!“ Nikša uze trnokop, udari njime u zemlju i reče: „Pomozi, Bože, Nikši i Nikšinu koljenu!“ – „Ne tako, nego Ugrenu i Ugrenovu koljenu!“ – zagrmlje na njega ban Ugren, a Nikša i drugi put udari trnokopom i reče: „Pomozi, Bože, Nikši i Nikšinu koljenu!“ Onda se ban Ugren razjari, udari Nikšu, istrgnu mu trnokop iz ruku, udari njime sam u zemlju i onako ljutit, umjesto da kaže kako treba, ponovi: „Pomozi, Bože, Nikši i Nikšinu koljenu!“ Kada vidje šta je uradio, da je i sam pritvrdio ono što je Nikša kazao, čime je tri puta izrečeno Nikšino ime, te da se to više ne može ispraviti, oturi onaj trnokop i reče Nikši: „Eto ti i grada i njegovog imena: neka se po Nikši zove Nikšić!“ I tako ostade.